Danas, mi studenti više nego ikada, svakoga dana i pojačanim
intenzitetom, koristimo svoja zakonska prava i institucionalne modele
studentskog organizovanja. Vlada, Ministarstvo, mi studenti. Ne čini li
vam se da neko nedostaje, neko ko je važan faktor bez kojeg se ne može?
Gdje je akademska zajednica?!
Odgovor je jako jednostavan - ona (NE) POSTOJI! Trenutno se nalazi u
decenijskom latentnom periodu i, poput rijetko aktivnog vulkana, ponekad
digne "prašinu" kada neko dirne u njihove plate. Nažalost, danas se ne
traže prava iskustva, zato su nam ona tako loša. Naravno da uvijek ima
onih koji daju nadu da će zajednica oživjeti! Međutim, to nije dovoljno,
s obzirom na to da su to pojedinačni primjeri dobrog i kvalitetnog
rada, a nama treba radni konsenzus, tj. kvalitetna suština.
Kada jedna zemlja nema akademsku zajednicu, onda društvo ne može da
očekuje nikakav napredak, jer tada obično politika dolazi do izražaja i
gradi sve sfere života onako kako joj odgovara. Zato u očima svijeta i
jesmo sa Balkana, ili jugoistočne Evrope, ili pripadamo zemljama
zapadnog Balkana. Zapravo smo crna rupa, čije diplome u svijetu nisu
priznate, gdje nam
investicije dolaze na kašičicu, a evropski i svjetski
čovjek kad nas vidi, bježi kao đavo od krsta.
Moral, društvene vrijednosti, poštivanje kulturnih tradicija,
nacionalni identitet, jezik, pismo, privreda, obrazovanje... Ovo su samo
neki segmenti koji svakog dana bivaju sve katastrofalniji, a sve zbog
naših doktora nauka od "Banjaluke do Prnjavora", koji nisu citirani u
svjetskoj naučnoj literaturi, koji nemaju naučne radove, koji Evropu i
svijet vide samo kroz medije. Važno je da ih mi plaćamo, da su rijetki
srećnici koji imaju i penziono i socijalno i zdravstveno osiguranje.
Nažalost, i pored svih ovih privilegija, dobar dio je korumpiran. Veliki
je to problem, jer obrazovanje kao naš suštinski put ka boljem sutra
trenutnim stanjem jednostavno biva gušeno. Ta pošast je toliko uzela
maha da prijeti urušavanjem čitavog sistema.
Osnovni problem razvoja našeg visokoškolskog sistema je pretjerana
konzervativnost naše "akademske zajednice", čiji se stavovi i
razmišljanja ne poklapaju sa tendencijama savremenog društva 21. vijeka.
Davanje prvenstva formi nad suštinom, nakaradna primjena Bolonjske
deklaracije u svakom smislu, nespremnost za dijalog, izvođenje nastave
na pojedinim fakultetima i univerzitetima poslijepodne, po modalitetu
eks-katedra, pred velikim grupama, ili je konsultacijskog karaktera,
samo su neki od primjera! Takođe, uz dužno poštovanje prema mnogim
profesorima, dobar dio ih je nekompetentan da radi s nama studentima, a u
najgorem slučaju, predavanja nam drže penzioneri iz okruženja.
Određen broj nema ni izbora u naučnonastavno zvanje, a mnogi od njih su
za kratko vrijeme objavili debele knjige kao tanki pisci, te objavljuju
više nego što su i sami pročitali. Haotično stanje u visokom
obrazovanju odlikuje činjenica da se na nekim fakultetima i
univerzitetima proizvode i certifikuju završni studenti koji nemaju
gotovo nikakva znanja. Zato slobodno možemo kazati da smo danas
zarobljeni viškom podobnih, a manjkom sposobnih; viškom diploma, a
manjkom znanja. Grdno se vara svako ko misli da će bogatom kapom
prikriti siromaštvo u glavi.
Kad vam gori krov nad glavom, tada ne gledate kako vam stoji košulja!
Zato ne smijemo da dozvolimo legalizaciju postojećeg stanja u visokom
obrazovanju, jer ćemo vrlo brzo imati dželatske generacije "doktora,
pravnika, ekonomista..." školovanih na principima čistog intelektualnog
bluda i nemorala. Stava sam da veleumni i prosti ljudi sliče i da se
samo njima istina otkriva. Veleumni je dokučuju razumom, a prosti srcem i
ljubavlju. Najgori su srednji ljudi. Srednji ljudi, nikakvi ljudi! Sve
što učinimo za života utiče na vječnost! Zbog naših slavnih predaka,
vrijedi raditi predano, čestito i dostojanstveno, jer budućnost za koju
se zapravo borimo pripada samo nama... i našoj djeci!
No comments:
Post a Comment